Hepatitis je virusna upala jetre koja dovodi do oštećenja ili uništenja njezinih stanica. Može biti kratkotrajan (akutni) i dugotrajan (kronični). U nekim slučajevima, akutni hepatitis prelazi u kronično stanje, ali kronični hepatitis se može također razviti samostalno.
Uzroci bolesti
Hepatitis A, prije nazivan zarazni hepatitis, uvijek je akutan i nikad ne postaje kroničan. Ljudi se s njim najčešće susreću prilikom putovanja u strane zemlje. Voda i hrana zagađene fekalijama glavni su izvori infekcije, i zaražene osobe ga mogu prenijeti na druge ako ne provode stroge higijenske mjere. Jedenje školjki iz vode zagađene kanalizacijom čest je način zaraze.
Virus hepatitisa B, prije nazivan serumski hepatitis, nalazi se u spermi, krvi i slini. On se obično širi transfuzijama krvi, zaraženim iglama i spolnim kontaktom. Trudnice s hepatitisom B mogu prenijeti virus na dijete. Virus može ući kroz posjekotine, ogrebotine i druge ozljede kože. Rizik postoji i za zaposlene u bolnicama izložene ljudskoj krvi i proizvodima od krvi, policajce, vatrogasce, zaposlene u institucijama za mentalno oboljele, zatvorenike, i emigrante iz područja u kojima je stopa obolijevanja visoka. Osobe izložene povećanom riziku su intravenski narkomani i homoseksualci. Kontrole krvi su smanjile rizik zaraze transfuzijom. Virus ne uništava izravno stanice, ali se čini da aktivira stanice imunološkog sustava, koje izazivaju upalu i oštećenje jetre. 5% slučajeva prelazi u kronični oblik.
Virus hepatitisa D može se razmnožavati samo kad se pričvrsti na virus hepatitisa B, tako da hepatitis D ne može postojati ako nije prisutan virus hepatitisa B. Kod 1-10% bolesnika s hepatitisom B kasnije se razvije kronični hepatitis, a hepatitis B može postati kroničan bez akutne faze
Virus hepatitisa C se također može prenijeti transfuzijama krvi, zaraženim iglama, a i spolnim putem. Osobe kod kojih postoji veliki rizik obolijevanja od hepatitisa C uključuju intravenske ovisnike o drogama, intranazalne ovisnike o kokainu, osobe koje su se podvrgle body-piercing-u i primaoce transplantiranih organa. Čini se da promiskuitet kao i dugotrajne spolne veze sa zaraženim partnerom povećavaju rizik. Rizik se povećava s učestalošću spolne aktivnosti i intimnog ponašanja, kao što je korištenje zajedničke četkice za zube. Osim ako infekcija kod trudnice s ovim virusom nije jaka, nije vjerojatno da će ga prenijeti na dijete. Zahvaljujući kontrolama krvi, rizik zaraze transfuzijom je sada mnogo manji. Može se prenositi i putem ozljeda na koži. Kod oko 10% do 60% bolesnika s akutnim hepatitisom C razvije se kronični oblik, koji se može pojaviti bez prethodne akutne faze.
Simptomi
Simptomi akutnog virusnog hepatitisa mogu se pojaviti naglo ili postupno. Mogu biti tako blagi da ga bolesnici zamijene s gripom. Skoro svi bolesnici osjete određeni umor i često imaju blago povišenu temperaturu. Probavne smetnje su vrlo česte, uključujući mučninu i povraćanje, opći osjećaj nelagode u trbuhu ili oštriju bol koja može biti lokalizirana u gornjem desnom kvadrantu. To može dovesti do gubitka apetita, gubitka na težini i dehidracije. Nakon oko dva tjedna, tamna mokraća i žutica (žućkasta boja kože i sluznica) razvija se kod nekih, ali ne kod svih bolesnika. Oko polovice svih bolesnika s hepatitisom ima stolice svijetle boje, bolove u mišićima, osjeća pospanost, razdražljivost i svrbež (obično blag). Proljev i bolovi u zglobovima javljaju se kod otprilike četvrtine bolesnika. Jetra može biti bolna i povećana i većina bolesnika ima blagu anemiju. Kod oko 10% bolesnika, slezena je povećana.
Simptomi tipični za akutni hepatitis A
Simptomi hepatitisa A su obično blagi, posebno kod djece. Oni se obično pojavljuju dva do šest tjedana nakon izlaganja virusu. Kod odraslih bolesnika vjerojatnija je pojava povišene temperature, žutice i svrbeža koji mogu trajati od jednog do nekoliko mjeseci.
Simptomi tipični za akutni hepatitis B
Simptomi hepatitisa B se pojavljuju dugo nakon početne infekcije – obično nakon 50 do 150 dana. Mnogi bolesnici ne osjećaju simptome, ili su simptomi blagi i slični gripi. Oko 10% do 20% bolesnika ima povišenu temperaturu i osip. Mučnina je česta. Bolesnici s hepatitisom B mogu imati bolove u zglobovima.
Simptomi tipični za akutni hepatitis C
Ako se uopće pojave, simptomi se razvijaju oko mjesec ili dva nakon što je osoba zaražena hepatitisom C. Oni su obično blaži nego kod hepatitisa B. Oko 75% bolesnika ne pokazuje znakove žutice, a većina ne osjeća nikakve simptome.
Simptomi kroničnog hepatitisa
Hepatitis B i hepatitis C mogu prijeći u kronični hepatitis obično bez ikakvih ranih akutnih simptoma. Simptomi napredujućeg kroničnog virusnog hepatitisa mogu biti vrlo blagi i ne jači od blagog produljenja akutnih simptoma tijekom šest ili više mjeseci. Zapravo, kronični hepatitis C može biti prisutan čak i do 20 godina, a da ne izaziva ikakve očite poteškoće. Kod nekih bolesnika se razviju bolovi u malim zglobovima (npr. ruku) koji mogu biti takvi da se skoro ne razlikuju od simptoma reumatoidnog artritisa. Kod drugih bolesnika, hepatitis B ili C može dovesti do dugotrajnog invaliditeta ili zatajenja jetre prije nego što osjete bilo kakve simptome.
Liječenje – samopomoć + liječnik opće prakse
Liječenje akutnog virusnog hepatitisa. Kod blagih slučajeva virusnog hepatitisa, ne postoji niti je potrebno liječenje lijekovima ili neko drugo liječenje. Nikakva dijeta i uzimanje vitamina nisu se pokazali osobito korisnim, iako se preporuča laganija hrana s manje masti. Uzimanje više manjih obroka tijekom dana, tako da obilniji budu ujutro, može pomoći sprečavanju gubitka težine i smanjiti mučninu. Jetra prerađuje mnoge vrste lijekova, tako da čim je hepatitis dijagnosticiran, bolesnik treba prestati uzimati sve lijekove, uključujući lijekove koji se izdaju bez recepta, osim onih koje liječnik izričito prepiše ili preporuči.
U nekim slučajevima, liječnik može prepisati lijekove koji imaju vrlo mali utjecaj na jetru kako bi olakšao simptome hepatitisa, kao što su mučnina ili jak svrbež. Svi bolesnici se trebaju suzdržati od alkohola i spolnih kontakata tijekom akutne faze. Iako većina bolesnika s hepatitisom osjeća umor i potrebno im je više odmora nego uobičajeno, mogu biti fizički aktivni koliko to žele, a da to ne utječe na oporavak. Zapravo, bolesnike treba poticati da budu aktivni koliko god mogu. Depresija je česta, posebno kod ljudi koji su navikli na aktivan život.
U većini slučajeva hepatitisa oporavak je potpun. Kod pojave akutnog hepatitisa, potrebne su periodične posjete liječniku radi ponovljenih ispitivanja krvi, a njihova učestalost ovisi o tome kako se bolesnik osjeća. Ako se simptomi još pojavljuju nakon tri mjeseca, a laboratorijski nalazi i dalje upućuju na prisutnost virusa, ispitivanja treba provoditi svakih mjesec dana. Ako su simptomi prisutni i dalje nakon 6 mjeseci, može biti potrebna biopsija da bi se utvrdilo eventualno oštećenje jetre.
Liječenje – specijalističko
Bolničko liječenje je potrebno samo kod osoba kod kojih postoji velik rizik od komplikacija, kao što su trudnice, starije osobe, bolesnici s drugim kroničnim bolestima, ili oni koji imaju jaku mučninu i povraćaju pa im je potrebno davati tekućinu intravenski.
Osnovni ciljevi liječenja akutnog virusnog hepatitisa su osiguravanje odgovarajuće prehrane, kako bi se spriječilo dodatno oštećenje jetre, i sprečavanje prenošenja na druge osobe.
Liječenje fulminantnog akutnog hepatitisa. Kod bolesnika kod kojih se razvije fulminantni hepatitis tj. otkazivanje jetre, liječenje je usmjereno na zahvaćene organe i sustave. Nikakvi lijekovi, uključujući kortikosteroide, nemaju djelovanje na samo stanje. Transplantacija jetre trenutno je jedini način liječenja za spašavanje života kod fulminantnog hepatitisa i ima stopu preživljavanja do 60%. Bez transplantacije jetre, vjerojatnost preživljavanja je samo 20%.
Cilj liječenja svih oblika kroničnog hepatitisa je olakšavanje simptoma, sprečavanje razvoja ciroze, smanjenje nivoa virusa i omogućavanja preživljavanja. Liječenje kroničkog virusnog hepatitisa veoma se razlikuje od liječenja kroničnog autoimunog hepatitisa, tako da je ispravna dijagnoza izuzetno bitna.
Cijepljenje i preventivne mjere za pojedine viruse
Prevencija Hepatitisa A.
Standardna preventivna mjera protiv hepatitisa A su injekcije imunoglobulina. Iako se još ne daje rutinski djeci ispod dvije godine starosti, cjepivo se dokazuje sigurnim za djecu. Osobe koje se trebaju cijepiti su one koje žive u zajednicama u kojima se pojavljuju epidemije, osobe s kroničnim bolestima jetre, zdravstveni radnici izloženi virusu, i putnici u zemlje u razvoju. Putnici također trebaju primiti imunoglobulin ako posjećuju područja velikog rizika u roku od četiri tjedna nakon cijepljenja. Nuspojave su malobrojne, iako može doći do alergijskih reakcija.
Prevencija Hepatitisa B i D
Sva krv za transfuziju se sada ispituje na viruse hepatitisa B i C, što značajno smanjuje rizik zaraze iz ovog izvora. Nekoliko cjepiva može prevenirati hepatitis B, a djelotvorna su i sigurna, uključujući dojenčad i djecu. Također se pokazalo da programi cijepljenja smanjuju rizik od raka jetre. Ostali koji trebaju biti cijepljeni su osobe koje su imale spolne kontakte sa zaraženima, zdravstveni radnici koji mogu doći u kontakt s zaraženom krvi ili tjelesnim tekućinama, i osobe koje često putuju ili se zadržavaju dulje vrijeme u zemljama s velikom učestalosti ove bolesti. Tri doze primijenjene tijekom šest mjeseci su obično potrebne kod odraslih. Alkoholičari, koji često imaju slabiji odgovor, moraju biti zaštićeni visokim dozama. Mali postotak ljudi ne razvija imunitet čak i kad je cjepivo dano opetovano. Cjepivo gubi djelovanje nakon pet godina kod oko trećine osoba koje su ga primile, ali vrijednost dopunske doze nije sigurna. Sprečavanjem hepatitisa B također se sprečava hepatitis D. Čini se da je testiranje trudnica na hepatitis B i zatim liječenje djece zaraženih majki odmah po rođenju vrlo djelotvorna preventivna strategija za novorođenčad. Liječi se imunoglobulinom i serijom cijepljenja nakon rođenja, s jednim i šest mjeseci života.
Prevencija Hepatitisa C.
Iako se krv za transfuziju ispituje na viruse hepatitisa B i C, osobe koje su ranije primile transfuziju – čak i prije više desetljeća – mogu biti u opasnosti. Te osobe se potiču na testiranje. Izbjegavanje izlaganja ili sprečavanje prijenosa je, međutim, još vrlo važno za nosioce hepatitisa i za one koji su s njima u kontaktu. Zaraženi bolesnici trebaju koristiti prezervative, možda čak i u vezama koje traju godinama. Partneri osoba zaraženih virusom hepatitisa B i C bez obzira na trajanje veze, trebaju izbjegavati zajedničko korištenje osobnih predmeta, kao što su britvice ili četkice za zube i suzdržavati se od spolne aktivnosti tijekom menstruacije ili infekcija koje izazivaju krvarenje u genitalnom ili urinarnom području. Intravenski narkomani trebali bi koristiti jednokratne igle i ne posuđivati rabljene igle i pribor drugim ovisnicima.
