Ostali nazivi: Polimetabolički sindrom, Sindrom inzulinske rezistencije
Uvod
Prije više od 40 godina (1956.) J. Vague iz Marseillea istakao je da na nizak rizik od krvožilnih bolesti utječe ne samo količina nego i raspodjela masti. Deset godina kasnije, 1966., J.P. Camus prvi je upotrijebio naziv metabolički sindrom i upozorio da je u bolesnika sa šećernom bolešću, hiperlipidemijom (povišenom razinom lipida u krvi) i gihtom znatno povećana ugroženost od krvožilnih bolesti. 1968. H. Haller i M. Hanefeld proširili su pojam metaboličkog sindroma i u njega ubrojili pretilost, dislipoproteinemiju (poremećen omjer lipida u krvi) šećernu bolest tipa II, giht i povišen krvni tlak.
Nakon toga u vezi s metaboličkim sindromom nastupilo je dvadeset godina zatišja, a 1988. godine G. Reaven opisao je sindrom X, pod kojim podrazumijeva šećernu bolest tipa 2, dislipidemiju, povišen krvni tlak i otpornost na inzulin (inzulinska rezistencija). Reaven je naglasio da pod dislipidemijom podrazumijeva povišenje razine triglicerida i sniženje razine HDL-kolesterola i uporno smatra da inzulinska rezistencija nije poseban metabolički poremećaj, pa zato ustraje na nazivu sindrom X i bori se protiv naziva metabolički sindrom, koji je uvriježen u Europi.
Treba naglasiti da sindrom X postoji i kao kardiološki termin. To je pojava anginoznih bolova u prsnom predjelu i tegoba u bolesnika (pretežno žena u menopauzi) s urednim nalazima i normalnim radom srca u mirovanju. Djelomično i zato, ali najviše zbog toga što je u osnovi čitavog poremećaja inzulinska rezistencija, De Fronzo i Ferrannini predložili su naziv Insulin resistance syndrome (IRS), tj. sindrom inzulinske rezistencije.
Opis bolesti
Iako se autori ne slažu o izrazu te Europljani i dalje govore o metaboličkom ili polimetaboličkom sindromu, a Amerikanci o sindromu X ili sindromu inzulinske rezistencije (IRS), svi se slažu da su bolesnici s tim sindromom jako ugroženi od bolesti srca i krvnih žila. Četiri su glavne značajke metaboličkog sindroma:
- pretilost gornjeg dijela tijela (androidni odnosno muški oblik pretilosti u obliku jabuke za razliku od tzv. ženskog u obliku kruške),
- poremećaj iskorištavanja glukoze u stanicama,
- povećana koncentracija triglicerida u krvi i
- povišen krvni tlak.
Osnovna je značajka sindroma X to što se metabolički poremećaji ne javljaju pojedinačno kao što se nekad smatralo, nego istodobno i tako zajedno povećavaju rizik za pojavu koronarne bolesti.
Pretilost
Stanje koje sasvim sigurno pridonosi povećanju krvožilne ugroženosti jest pretilost. U nastanku pretilosti, kao i u nastanku sindroma inzulinske rezistencije, važni su i neki endokrini poremećaji. Mnogobrojna su ispitivanja pokazala da bolesnici s centralnim tipom pretilosti imaju povećano lučenje kortizola (hormona nadbubrežne žlijezde).
Povećani omjer struk/bokovi povezan je sa smanjenim stvaranjem spolnih hormona, kao što je testosteron u muškaraca, i sa smanjenim lučenjem hormona rasta. Zbog povišene razine kortizola i inzulina u kombinaciji s niskim razinama hormona rasta i spolnih steroida mogu se početi nagomilavati lipidi. Te hormonske promjene vjerojatno izazivaju jače nagomilavanje potkožne masti. U bolesnika kojima nedostaje bilo testosteron bilo hormon rasta smanjuje se pretilost kad se vrijednosti nedostatnih hormona normaliziraju.
Dislipidemija
Kao što smo u uvodu rekli, za sindrom X nije karakterističan samo jedan poremećaj razine lipida, nego se govori o dislipidemiji, pod kojom se podrazumijevaju prvenstveno povišene vrijednosti triglicerida u krvi, ali i snižene razine “zaštitnog” HDL-kolesterola.
U sindromu X postoji veća količina lipoproteina male gustoće takozvanog subtipa B, koji sadrži veći broj malih gustih LDL-čestica (small dense LDL). U nastanku koronarne bolesti ti lipoproteini male gustoće djeluju zajednički s poremećajima u zgrušavanju krvi i metaboličkim poremećajima.
Povišeni krvni tlak (hipertenzija)
Hipertenzija je jedna od najvažnijih sastavnica u sindromu X. Hipertenzivne su osobe jače otporne na inzulin i imaju veće vrijednosti inzulina od osoba koje imaju normalne vrijednosti krvnog tlaka, a postoji i pozitivna veza između stupnja hipertenzije i stupnja inzulinske rezistencije.
Za inzulin se pokazalo da utječe na brojne procese koji sudjeluju u regulaciji krvnog tlaka. Povišene razine inzulina u serumu pojačavaju apsorpciju natrija u bubrezima i stimuliraju simpatički živčani sustav uz skeletne mišiće i druge organe.
Liječenje
Sindrom hiperinzulinemije u središnjem obliku pretilosti počinje razmjerno rano u životu. Središnji oblik pretilosti i abdominalno nakupljanje masti povezani su s intolerancijom glukoze i narušenom fibrinolizom (razgradnja krvnog ugruška). Osim toga, pretilost neovisno o svim drugim čimbenicima rizika, povećava ugroženost od koronarne bolesti (bolesti krvnih žila koje opskrbljuju srce).
Liječenje pretilosti
Kako smo već ranije spomenuli, u liječenju i prevenciji pretilosti najvažnija je redukcijska dijeta. Lijekovi se koriste u slučajevima kada zbog određenih razloga dijetu nije moguće provoditi. Sibutramin je istodobni inhibitor ponovnog prihvaćanja serotonina i noradrenalina. Sibutramin djeluje tako što smanjuje unos energije, izaziva sitost, istodobno izaziva smanjenje potrošnje hrane i pojačanje gubitka energije uzrokujući termogenezu putem djelovanja smeđeg masnog tkiva na simpatična vlakna koja opskrbljuju masno tkivo. Orlistat usporava proizvodnju lipaze, želučanog enzima koji razgrađuje masnoće. Ne povisuje serotonin, ali pospješuje njegov učinak i djeluje kao stimulans.
